top of page
SVI SMO BOZIJA DECA
U vrijeme ručka, Lazo otišao u kantinu, i, odmah, pogled mu zape za kuhara...
“Nešto mi čovjek poznat. Debeljko? Mislim se gdje sam ga prije vidio, ali nikako da se sjetim?!
Tako, njegova mi se faca vrti po glavi, i, odjednom, upali mi kliker, pomislih da bi to mogao biti onaj kuhar s kojim sam se upoznao u Egiptu u misiji UN prije pet-šest godina. Priđoh čoveku i na engleskom mu rekoh da ga poznajem.
On pita otkud i odakle sam, jesam li iz Vankuvera? Rekoh mu da nisam, da sam juče stigao. Onda, kaže, nema šanse da me poznaješ, jer ja sam iz Vankuvera. A da ti nisi bio u Egiptu u UN? - priupitah. Jesam, čovjek će ko iz topa. Sjećaš li se kad smo mi Jugosloveni navraćali na vašu “klopu”. Bili ste gostoljubivi, a imali ste najbolju hranu. Da, da, sjećam se, reče. Jesi li ti Lazarus? Jesam, čovječe, to sam ja. Pita me otkud ja ovdje,
a ja mu kažem: evo, došao sam trbuhom za kruhom po tvojim preporukama jer si mi često govorio da je Kanada zemlja budućnosti sa 9 miliona kvadratnih kilometara prostora a samo sa 20 milona stanovnika. Dobro došao, reče mi. Zvao se Gord. Zahvalih mu se i tako stekoh prvog prijatelja u kampu. Razumije se, zato sam
imao najbolju “klopu” tokom cijelog vremena dok sam radio na brani.
Tada sam shvatio da je svijet mali i da smo svi mi božija djeca, bez razlike koje smo vjere, koje boje kože. Shvatih da zaista nikad ne treba biti grub niti bezobrazan prema bilo kome. Bar naše lično ponašanje možemo kontrolisti. Ako to činimo, dosta smo uradili i za sebe i za čovječanstvo. Gord mi je tada rekao da smo mi Jugosloveni u Egiptu bili na glasu kao dobri momci i kao dobri vojnici. Kanadski oficiri su nas poštovali, i svi su željeli da se druže sa nama Pričamo tako o Lazinom životu. Oko tri popodne konobarica tiho priđe i upita da li želimo još nešto. Kaže nam da imamo i piće na račun gazde.
Pošto je gazda želio da časti, rekoh mu da donese “uzo” za Laza i mene. Iz Vankuvera krenusmo do Lazinog Squamisha. To je malo i idilično mjesto na pola puta između Vankuvera i Whisla. Vozimo se obalom oko 60 km sjeverozapadno. S lijeva je plavetnilo Pacifika a s desna planine koje se dižu nebu pod oblake a
obrasle su šumom da ni orao ne može miša na zemlji vidjeti jer su se grane toliko zgusnule da sve izgleda kao zeleni tepih. Tu i tamo po koji kameni vrh sive boje. Evo ga, jedan je od kamena baš kao na Bobanima....
Nisam slučajno pominjao orlove. Pročitao sam da u ovom dijelu svijeta živi najveća skupina orlova na planeti, da turisti dolaze iz cijelog svijeta da gledaju i slikaju po stotine orlova u jatu koji love lososa dok se ribe iz Pacifika vraćaju nazad u rijeke gdje se ponovo mrijeste, da bi se, nakon godinu dana, mlađ vratila u Pacifik.
“Ovdje, Momo”, kaže mi Lazo, “žive sami Indijanci. Moje malo mjesto ima oko 20.000 ljudi. Ja sam jedini Srbin među njima. Vole me, gotive i cijene.
Indijanci imaju pravo da izbace svakog ko im smeta. Među njima zakoni bijelaca ne važe. Zato sam i pitao Lazu je li ikada imao problema sa njihovim zakonima. Lazo mi je odgovorio ovako...
“Ma kakvi, to su ti najbolji i najjednostavniji zakoni na svijetu. Isto kao kod nas na Bobanima: ono što ne želiš da iko tebi čini, ne čini ni ti drugome; poštuj svoje starije i ne zabadaj nos gdje ne treba. Lazo slobodno može, kad god hoće, podignute glave, da ode kod poglavice u njegovu kancelariju, da mirno sjedne i popriča sa njim
kao da je kod svog oca Pere Miša na Bobanima.
Ipak, Lazo je najviše vremena proveo u Vankuveru. Kad je zavladala velika gužva, prije 15 godina, preselio se ovdje u Squamish. “Volim čistu prirodu i ovaj morski vjetrić koji piri sa Pacifika. To mi je kao da sam u Torini
na Bobanima. Ovdje nikad nema sparine.” Tako se, eto, bobanski soko uselio među orlove. Šalim se s Lazom jer Indijanci često nose ime orla. Zato sam ga i pitao kakav mu je nadimak dao indijanski poglavica. “Pošto sam Srbin, ja sam Bijeli Orao.” Tako sam i pretpostavljao, ali, ipak, ti si za mene Bobanski Soko. Šaleći se, dođosmo do Lazine vile, smještene u borovoj šumi. Građena je u tirolskom stilu. Ulazna vrata otvara njegova supruga Vlasta. Kad sjedosmo, Lazo mi pita jesam li za kavu? “Daj, hoću”, rekoh, “samo nemoj onu od ječma. Onu što mi je pokojna baba pekla kad bi manjkalo kave.” Odmah se sjetio našto navodim šalu.
“Dosta sam i ja prge popio, znam dobro kakva je.” “Jeste li pekli rakiju lozu?” “Ma kako nijesmo, moj je Pero
nadokupovo dosta zemlje sedmadesetih godina a imali smo svega, premda sam ja bio ovamo. On je i
dalje kupovao parče po parče zemlje. Moj brat Veljko je bio pekar u Dubrovniku a sestra Radojka se
udala za Sirovinu u Gorogašima.” Znam za Petra, rekoh. “Petar je bio crn ko Turčin”, kaže Lazo, “reko sam mu to zadnji put kad smo bili skupa.” “A je li ti Bogdan otac? Ti si meni nešto sumnjiv, mnogo si crnomanjast.”
“Vidim da ste se ti i Petar dobro slagali.” “Jesmo mnogo je dobar čovjek bio. I drug je bio, pokoj mu duši:
Ima sina Bogdana i tri unuka u Hrupjelama.” “Nisi dugo bio u starom kraju?” “Nisam, Momo, planiram
ovog ljeta. Već sam kupio kartu. Znaš, nedostaje mi stari kraj, često sanjam da sam tamo, u mome selu, često se pitam da li su one voćke koje sam sadio po vrtovima i dalje uzgor?!
“Hajdemo mi, Lazo, na Gugl Globus da vidimo.” Ukucasmo što treba i dobismo sliku Lazina sela. Vidimo čatrnje, vidimo guvna, vidimo po koju voćku koju je Lazo sadio šezdesetih godina. Vidimo da je sve zaraslo
u šiblje. Sve je to teško raspoznati ali vidim suzu-radosnicu niz Lazino lice, teče li teče. “Nemoj, Lazo, nema potrebe, ove si godine na Bobanima!” “Ima, moj Momo. Znaš, lijepo je otići i cijeli svijet vidjeti, ali,
ipak, svoje mjesto je najljepše...”
bottom of page