VUKOVARSKA BITKA 2
Hrvatska je 18. novembra o. g. obilježavala godišnjicu Vukovarske bitke, dana koji je odlukom
Hrvatskog sabora proglašen Danom sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine. U koloni sjećanja,
sa više od sto hiljada učesnika iz cijele Hrvatske, koja se kretala od vukovarske bolnice do Memorijalnog groblja, bili su i predsjednica, premijer i više ministara te brojni saborski zastupnici, predstavnici diplomatskog zbora, Katoličke crkve, veteranskih udruženja i političkih stranaka.
I ove, kao i predhodnih godina, na manifestaciji nisu učestvovali vukovarski Srbi, iako ih ovdje,
prema posljednjem popisu stanovništva, živi više od jedne trećine. Istoga dana srpska zajednica, koja
i danas živi u Hrvatskoj, u sabornom hramu Sv. Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu održala je
pomen “za sve nevino stradale u Vukovaru tokom 1991. godine”. Dan kasnije u crkvi Rođenja presvete Bogorodice u Sremskoj Kamenici grupa vukovarskih Srba obilježavala je “dan kada su oslobodili svoj grad”.
A šta to obilježavaju i Srbi i Hrvati na odvojenim mjestima? Hrvatski i srpski izvori, uključujući
i Vikipediju, slažu se u definisanju ovog događaja: bitka za Vukovar je 87- dmodnevna opsada Vukovara od strane JNA, uz pomoć raznih srpskih lokalnih i dobrovoljačkih snaga od avgusta do
novembra 1991. godine tokom rata u Hrvatskoj. Bitka se završila porazom lokalnog Zbora narodne garde (ZNG), velikim razaranjem grada i velikim brojem mrtvih i izbjeglih. Bitka je bila značajan simbolički gubitak za Hrvatsku, koja je kontrolu nad ovim gradom povratila tek u januaru 1998. godine u tzv. mirnoj reintegraciji SBO u njen ustavno-pravni poredak.
O ostalim elementima ove bitke, sukobljene strane se ne slažu ni u čemu, posebno ne po pitanju
jačine i gubitaka sopstvenih i protivničkih snaga koje su učestvovali u ovoj bici. Što je još gore, svaka strana ima više različitih podatka o ovim elementima bitke. Po hrvatskoj Vikipediji, JNA je imala stalno angažovanih 30. 000 vojnika, a u trenutku zauzimanja grada oko 80.000; 1.600 tenkova i oklopnih
transportera; 980 oruđa zemaljske artiljerije; 350 protuvazdušnih topova sa 750 cijevi za djelo¬vanje
po zemaljskim ciljevima. Po istom izvoru hrvatska strana je imala oko 1.800 do najviše 2.000 ljudi
u samom gradu, a pred sam pad grada, najviše 6.700; 26 tenkova i oklopnih transportera; 52 topa do
100 mm; 32 topa preko 100 mm; 1 VBR te 68 minobacača. Po srpskoj Vikipediji, JNA je imala око 36.000 vojnika u zavisnosti od faze bitke, a hrvatska 1.800, dok nema podataka o angažovanim
materijalno tehničkim sredstvima. Prema novijim hrvatskim izvorima (vusz.hr), u bici za Vukovar ubijene su 1.624, a ranjeno 1.219 osoba, dok je nakon “okupacije” u logore u Srbiju odvedeno oko 7.000 vukovarskih branitelja i civila, a iz potpuno razrušenog grada prognano oko 22.000 Hrvata i ostalog nesrpskog stanovništva.
Na strani JNA, po više hrvatskih izvora (Vikipedija, Večernji list…), poginulo je 5.000-15.000,
a ranjeno 5.000-30.000 vojnika, uništeno je 300 – 600 tenkova i oklopnih vozila i 20-25 aviona i
helikoptera. Po srpskoj Vikipediji, na strani JNA, “po nezvaničnim srpskim procjenama”, bilo je 1.103 poginula i 2.500 ranjenih vojnika, a na strani ZNG, “prema zvaničnim hrvatskim procjenama”, bilo
je 921 poginulih, 770 ranjenih i 1.527 zarobljenih.
Prema Veritasovim podacima na području Vukovara u toku 1991. godine poginulo i nestalo je najmanje 350 ljudi srpske nacionalnosti. Ove žrtve su isključivo Vukovarci, civili ili pripadnici TO, od kojih je oko stotinjak prije početka bitke odvedeno “na informativne razgovore”, sa kojih se nikada nisu vratili. Do početka bitke grad Vukovar je napustilo 13.734 Srbina, dok ih je u Vukovaru ostalo 12.000. Pošto žrtve na strani JNA službeno nikada nisu objavljene ni kao brojke ni kao imena, ne znamo da li su i ove uključene u žrtve na njenoj strani. Indikativan je omjer branilaca i napadača, posebno žrtava i sa jedne i sa druge strane, što otvara mnoga pitanja kao što su: kako su tako male hrvatske snage uz to slabo naoružane, mogle da nanesu tolike gubitke višestruko brojnijoj i dobro naoružanoj armiji kao što je bila JNA, zašto se još sa hrvatske strane manipuliše sa brojem žrtava i zašto se ne objavljuju podaci o žrtvama sa druge strane. Ne ulazeći u istinitost ovih podataka, očito je da je žrtava bilo
mnogo i na jednoj i na drugoj strani, i vojnih i civilnih.
Iz Ministarstva pravosuđa RH doznajemo da su do sada nadležna hrvatska tužilaštva procesuirala
1.203 osobe zbog ratnih zločina nad Hrvatima na području Vukovara, od kojih je do sada osuđena
181 osoba, dok mnogi postupci još uvijek traju. Zbog zločina na širem vukovarskom području postupci su vođeni ili su u toku i pred Sudom za ratne zločine u Beogradu te pred Haškim tribunalom. Postupci se uglavnom vode protiv pripadnika bivše JNA, TO kao i pripadnika vojnih i paravojnih snaga RSK.
Za zločine nad Srbima na području Vukovara još niko nije procesuiran ni pred domaćim ni pred međunarodnim sudom. Srđan Milaković, zamjenik gradonačelnika Vukovara iz srpskih redova, kaže da Srbi u Vukovaru ne prisustvuju komemoracijama povodom Dana sjećanja na žrtve Vukovara zato što ne dijele žrtve “na naše i vaše”, kao što oni rade, uz objašnjenje da im grad nije dozvolio postavljanje spomen obilježja na mjestima gdje su stradali pripadnici srpske nacionalnosti. A Savo Jokić, koji je u Kamenici, u Srbiji, prisustvovao pomenu na srpske žrtve i koji je sa još 30.000 Srba napustio Vukovar prije “mirne reintegracije”, kaže da je 1991. godine „branio svoju ulicu od komšija Hrvata, doseljenika iz Hercegovine“, jer nije htio da im da „svoj dom i avliju i groblje gdje su se sahranjivali 400 godina“. Sada je na potjernici, na staro groblje ne ide a novo još nije “formirao”.
Ovih dana na jednom hrvatskom portalu pročitah: “Svaki Hrvat, pa i onaj predškolskog uzrasta,
zna šta je ratni zločin. To je kad Srbin ubije Hrvata. Sve ostalo je domoljublje ili laž”. Taman pomislih “evo neko normalan i objektivan i na njihovoj strani”, kad u komentarima na istom portalu autorku prokazaše kao Srpkinju.
